Oslobodjenje and drugi mediji, 07.07.2015 - genocid u Srebrenici je jedna od najpodlijih epizoda savremene istorije Evrope. U samo nekoliko dana u julu 1995. godine, oko 8300 dječaka i muškaraca su ubijeni dok je 30 000 žena, djece i starijih osoba prisilno raseljeno. Dvadeset godina kasnije, žrtve tog genocida i dalje proganjaju politički propusti koji su ih ostavili bez obeštećenja.

Određeni napredak je postignut u uspostavljanju odgovornosti i dovođenju ratnih zločinaca pred sud. Rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju je u tom smislu imao ključnu ulogu, i pored početnog jakog otpora. Ovaj proces se mora nastaviti, jer pravda predstavlja osnovni element u suočavanju s prošlošću. Ali, dok odajemo počast žrtvama genocida u Srebrenici, ne smijemo zaboraviti na druge potrebe žrtava.

Kada sam prije dvije godine prvi put došao u Srebrenicu na komemoraciju žrtvama genocida,  mogao sam vidjeti kako su preživjelim i porodicama žrtava nedostajali puni pristup socijalnim i ekonomskim pravima kao i potrebno priznanje neophodno za početak obnove njihovih života. Ta ih je situacija učinila još ugroženijim i donijela osjećaj nesigurnosti i očaja. Nažalost, malo je učinjeno od tada, a zastoj produžava i produbljuje patnju žrtava. Što je još gore, politički diskurs u Srbiji i Republici Srpskoj koji umanjuje ili negira genocid u Srebrenici, još dublje zabija nož u ranu i ometa proces prijeko potrebnog pomirenja u Bosni i Hercegovini i na Balkanu u cjelini .

Ova neprihvatljiva situacija stvara prezir kod žrtve u smislu njenih ljudskih prava i dostojanstva i mora se riješiti. Politički lideri u Bosni i Hercegovini i Srbiji trebaju prihvatiti potrebe žrtava jednom za sve vremena i krenuti naprijed s više odlučnosti. Postoje posebno tri područja u kojima Bosna i Hercegovina i Srbija moraju poboljšati njihov odgovor na potrebe žrtava.

Prije svega, mora se težiti pravdi. Svi znamo da je potrebno vrijeme da se identifikuju, procesiraju i kazne ratni zločinci. Međutim, to se ne može koristiti kao izgovor za izvrdavanje obaveze da se utvrdi odgovornost i suoči sa prošlošću. Dobri primjeri postoje i mogu se koristiti kao katalizator za dalji napredak. U martu prošle godine je, na primjer, policija u Srbiji uhapsila osam osoba osumnjičenih za učešće u ubistvu više od 1.000 muslimana na periferiji Srebrenice. Ovo je došlo kao rezultat saradnje između bosanskih i srbijanskih tužioca, čiji rad predstavlja jedan od rijetkih tračaka nade za žrtve, i kao takav mora biti održiv i izoliran od političkog uplitanja.

Drugo, žrtve moraju biti podržane. Bosna i Hercegovina konačno mora civilnim žrtvama genocida u Srebrenici pružiti adekvatnu socijalnu zaštitu, eliminišući nejednak tretman između civilnih i vojnih žrtava rata.  Treba se osigurati i poboljšana pravna pomoć, kako bi se obezbijedilo da žrtve mogu potvrditi svoja prava i dobiti odštetu.

Kako bi se olakšale produžene patnje porodicama žrtava, od velike je važnosti da se ubrza identifikacija svih žrtava genocida i rasvijetli sudbina onih koji se i dalje smatraju nestalim. Mnoge masovne grobnice koje sadrže leševe ljudi pogubljenih u Srebrenici još uvijek nisu ekshumirane, dijelom zbog toga što leže u oblastima koje su još uvijek prekrivene nagaznim minama. Mora postojati jača posvećenost rješavanju ovih pitanja. Posebno bi Srbija trebala otvoriti svoje vojne i policijske arhive kako bi se otkrile informacije koje su potrebne za identifikaciju masovnih grobnica, a to bi trebalo ostaviti pozitivan utisak u olakšavanju napora za razminiravanje kao i u održavanju aktivnosti za pronalaženje i identificiranje posmrtnih ostataka onih koji su pogubljeni u i oko Srebrenice.

Treće, obrazovanje mora biti inkluzivno. Mono-etničke škole i sistem "dvije škole pod jednim krovom", koje karakterišu bosansko obrazovanje, predstavljaju anahroni pristup koji služi samo kako bi se počinile etničke podjele koje leže u korijenu trenutnih i prošlih napetosti i teško podrivaju pomirenje i mir. Obrazovni sistem mora promovisati istinsko znanje o istoriji, kako bi se olakšalo razumijevanje, tolerancija i povjerenje između pojedinaca, posebno mlađih generacija. U tom smislu, školske knjige u Srbiji i Bosni i Hercegovini moraju uključivati ​​objektivan iskaz genocida u Srebrenici, prikazujući ga bez političkih ili etničkih konotacija. Takva nepristrasna nastava istorije služi kao snažan protuotrov za buduće tenzije i predstavlja osnovni element svakog kohezivnog društva.

Genocid u Srebrenici je postao simbolom teških kršenja ljudskih prava koja su se dogodila za vrijeme ratova koji su vodili ka raspadu bivše Jugoslavije 90-ih godina. Nažalost, napredak u suočavanju s naslijeđem genocida je prespor, napadnut političkim tenzijama. Bosna i Hercegovina i Srbija moraju prevladati ovu politizaciju genocida, napraviti korak nazad i preusmjeriti svoju energiju na potrebe žrtava za pravdom, pristojne uvjete života i priznanje.

Nils Muižnieks, Komesar za ljudska prava Vijeća Evrope