Mediji često ukazuju na to da se, kao rezultat gospodarstvene krize, u Europi lako može pojaviti nova "izgubljena generacija". Ali, drugačija izgubljena generacija, stvorena vojno-političkim krizama u prošlosti, već preživljava u brojnim europskim zemljama. Ovdje mislim na interno raseljene osobe u Europi, od kojih se neki već
decenijama bore s izuzetno teškim okolnostima. Ove žrtve prošlih i sadašnjih sukoba i dalje trebaju pomoć europske i međunarodne zajednice.
Europa ima brojne interno raseljene koji trebaju pomoć
Procjenjuje se da u državama članicama Vijeća Europe ima od 2,5 do 2,8 milijuna interno raseljenih osoba. Najveći broj interno raseljenih, oko 1 milijun, živi u Turskoj, a žrtve su oružanog sukoba i nasilja državnih i nedržavnih snaga u područjima koje poglavito naseljava kurdska manjina. Što se tiče drugih dijelova Europe, velika većina raseljenih su to postali tijekom sukoba u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, prije više od dvije decenije, a u skorije vrijeme i kao rezultat sukoba u Gruziji 2008. godine. Tako u Azerbejdžanu ima oko 600.000 interno raseljenih, u Gruziji 274.000, u Srbiji 225.000, u Bosni i Hercegovini 113.000, a ostatak je u drugim balkanskim zemljama, Armeniji i Rusiji.
Velika je patnja prosječnog europskog raseljenika
Ljudi koji se nalaze iza ovih brojki izbačeni su iz svojih domova i nalaze se u vakuumu, bez mogućnosti povratka, potpuno nemoćni, i preživljavaju – ali ne žive. Njih oko 390.000, odnosno 15 posto od ukupnog broja raseljenih osoba, smješteni u kolektivnim centrima (koji se obično nalaze u velikim, napuštenim zgradama), improviziranim skloništima ili neformalnim naseljima, često bez bilo kakve sigurnosti boravka ili pristupa osnovnim uslugama. Uz stambeni smještaj ispod standarda, raseljene osobe često su bez statusa, s ograničenim pristupom zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju ili zapošljavanju. Mnogi od njih su traumatizirani i još uvijek podložni nasilju i zlouporabi. Većina ih se ne može vratiti u mjesta podrijetla, zato što sukob koji je u osnovi i doveo do njihovog odlaska još uvijek nije razriješen. Oni koji se pokušaju vratiti sučeljavaju se sa stvarnom prijetnjom progona.
Znaci nade
Razvoj događaja koji daje nadu je to što je na međunarodnoj donatorskoj konferenciji, održanoj u Sarajevu u travnju 2012. godine, obećana financijska potpora za stambene potrebe 74.000 najugroženijih raseljenih osoba u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Ako se obećana sredstva dobro rasporede i utroše, to bi moglo predstavljati kraj dugog, bolnog poglavlja u životima brojnih raseljenih osoba u regiji. I Gruzija je ostvarila neki napredak u rješavanju situacije s interno raseljenim osobama, naročito u pogledu stambenog smještaja, zahvaljujući razradi domaćih politika rada i dodjeli značajnih resursa, uključujući i međunarodnu pomoć.
Raseljeni imaju svoja prava
Kako pocrtava Preporuka 2006(6) Komiteta ministara o interno raseljenim osobama, raseljeni imaju pravo uživati cijeli spektar ljudskih prava, bez diskriminacije. Brojni međunarodni instrumenti, a naročito Vodeća načela UN-a o internom raseljavanju, posebno utvrđuju pravo raseljenih osoba na povratak svojom domovima (ako još uvijek postoje), sigurno i dostojanstveno, na dobrovoljnoj osnovi, i/ili na naknadu štete. Ta su prava priznata brojnim presudama Europskog suda za ljudska prava (npr.
Loizidou protiv Turske, 1996; Khamidov protiv Rusije, 2007; i Saghinadze i drugi protiv Gruzije, 2010). Češće se, pak, dešava da najviše nade polažu u integraciju u nova mjesta boravka ili ponovno naseljavanje drugdje.
Zaštita raseljenih osoba poglavito je odgovornost državnih vlasti. Međutim, raseljeni se često nađu u situacijama gdje državne vlasti ne izvršavaju zaštitne mjere, ili to ne mogu. Uzrok tomu može biti nedostatak autoriteta u područjima sukoba koja nisu pod kontrolom vlade, ili nedostatak volje, nedostatak institucionalnog okvira, ili nedostatak sredstava. Problemi raseljenih ne bi trebali biti predmetom političke instrumentalizacije, već bi se prednost trebala davati zaštiti njihovih prava.
Međunarodna zajednica, a naročito UNHCR i Posebni predstavnik Generalnog tajnika UN-a za raseljene osobe, često igraju ključnu ulogu u pružanju pomoći.
I različita tijela Vijeća Europe nadziru ljudska prava raseljenih, te grade standarde za boljitak situacije u kojoj se nalaze.
Što treba uraditi
Konkretna situacija u kojoj se nalaze raseljeni traži odgovor država koji će uključiti sve aspekte raseljavanja, i to blagovremeno i učinkovito. Mada međunarodna pomoć jeste esencijalna, i napori na razini države moraju biti sustavni i energični. Vijeće UN-a za ljudska prava je 5. srpnja 2012. godine usvojilo značajnu rezoluciju o ljudskim pravima raseljenih osoba, kojom države članice Ujedinjenih naroda potvrđuju svoju ulogu u promidžbi i zaštiti ljudskih prava raseljenih osoba.
Postoji hitna potreba da se popune praznine u zaštiti raseljenih osoba. Države bi trebale poduzeti mjere kojima će spriječiti interno raseljavanje. Trebale bi unaprijediti kvalitetu sopstvenog odgovora na situaciju u kojoj se nalaze raseljene osobe, te poštivati svoju obvezu osiguravanja pristupa humanitarnoj pomoći tamo gdje one same nisu u stanju pružiti pomoć.
Imperativ je izraditi trajna i održiva rješenja za raseljavanje.
Države i svi relevantni akteri bi trebali usvojiti mjere za povratak i reintegraciju raseljenih osoba u zajednice iz kojih potječu. Tešku situaciju u kojoj se nalaze raseljeni ne treba produžavati. Tamo gdje povratak nije moguć, ili gdje predstavlja rizik po same raseljene osobe, treba osigurati druge mjere pomoći, bez diskriminacije. Naročito treba
posvetiti pažnju potrebama najranjivijih, kao što su osobe s onesposobljenjem, starije osobe, djeca i žene.
U takvim slučajevima, države bi trebale poduzeti odgovarajuće mjere kojima će osigurati integraciju raseljenih osoba u njihove nove zajednice. Države bi, u suradnji s međunarodnim akterima gdje je to potrebno, trebale osigurati da raseljene osobe budu konslutirane i da partnerski učestvuju u planiranju i provođenju povratka ili bilo kojih drugih mjera pomoći.
Kad razgovaramo o trenutnoj gospodarstvenoj krizi i njenim brojnim žrtvama, ne možemo zaboraviti raseljene, žrtve ranijih kriza i sukoba koji još uvijek traju. I oni moraju uživati pažnju i aktivnu potporu europskih država, da ostvare svoja ljudska prava i žive dostojanstveno. Ne možemo dozvoliti da njihova patnja traje – u suprotnom, Europa neće izgubiti još jednu generaciju, već nekoliko njih.